Strukturni elementi kanonskih proznih djela moderne
1
Situacija u okviru koje je smješten dati citat
2
Stilska figura i tačka gledišta datog citata
3
Oblik kazivanja, lice kazivanja i ličnost Sofkine tačke gledišta
4
Tašana je junakinja filma Nečista krv. Da li je i lik istoimenog romana?
5
Ko je gazda Markov pobratim?
6
Odredi hronotop romana Nečista krv.
7
Autor, djelo, oblik kazivanja, pripovijedač, tačka gledišta
8
Opis pejzaža predstavlja:
Select one or more answers
9
Simbol spoljašnjeg ugleda, uglađenosti, ljepote, bogatstva a unutrašnjeg duhovnog siromaštva, duševnih bolova, gordosti, narcisoidnosti, materijalne i biološke propasti je
10
Odredi karakteristike realizma kod Stankovića i Kočića
Select one or more answers
Explanation
Sofka teško prihvata promjenu i prelazak u drugu porodicu koja se po mnogo čemu razlikuje od one iz koje je potekla.
Sofkin san je bijeg od surove stvarnosti. Motiv sna je vrlo važan u simbolizmu, a kod Bore ga srećemo na početku dviju pripovijedaka i u Nečistoj krvi.
Tipičan modernistički postupak je nepravi upravni govor, pojava kada se tuđi upravni govor preuzima formalno kao neupravni. Stankovićeva djela puna su takvih primjera.
Za umjetnička djela koja nastaju po uzoru na drugo djelo (kao na primjer film NEČISTA KRV koji je nastao po uzoru na istoimeni roman) karakteristično je da autor novog djela unosi određene izmjene u odnosu na motive i druge strukturne elemente djela koje je uzor. To zavisi od senzibiliteta umjetnika, njegovih stavova, mogućnosti i dr. Na osnovu filma NEČISTA KRV u odnosu na roman uvidjećete njihove međusobne razlike.
Vrlo je značajna uloga sporenih likova. Njihovim prikazom doznajemo mnogo toga o društvenim okolnostima, međuljudskim odnosima, društvenom životu glavnih junaka, socijalnu strukturu i slojeve sredine u kojoj junaci žive i rade.
Roman Nečista krv u sebi nosi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadržani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu. Roman zahvata razdoblje poslije oslobođenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka i na početku 20. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek oslobođenoj Srbiji, obilježavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom.
Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili „pusto tursko”, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi – turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari. Sa oslobođenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiže neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića.
Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestižu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snađe u ovom vremenu. Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca – društvo skorojevića. Hadžije i čorbadžije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali. Dojučerašnji nadničari počeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne želeći da se parniče, hadžije i čorbadžije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraže utjehu i izlaz za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadžijski svijet počeće i biološki da propada, što će – na tematskom planu – biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti odslikano i opšte.
PRIPOVJEDAČ – onaj ko izlaže radnju književnoumјetničkog djela. Može biti:
- autorski (objektivni, sveznajući) – izvan svijeta književnog djela, u 3. licu, objektivno pripovijedanje;
- fiktivni (subjektivni) – sastavni dio svijeta u književnom djelu.
OBLICI KAZIVANJA (FORME PRIPOVIJEDANJA)
PRIPOVIJEDANJE
- u 1. licu (JA-FORMA PRIPOVIJEDANJA): autorsko ja – pripovjedač je izvan svijeta književnog djela ili sastavni dio svijeta književnog djela, fiktivno ja – pripovjedač je sastavni dio književnog svijeta, nosilac radnje, junak književnog djela;
- u 3. licu (ON-FORMA PRIPOVIJEDANJA): sveznajući pripovijedač i doživljeni govor.
Prikazivanje događaja može biti hronološko i retrospektivno.
MONOLOG – govor jednog lica (svoje riječi upućuje fiktivnom slušaocu ili sagovorniku, junaku koji je izvan govorne situacije, drugom ja).
- UNUTRAŠNJI MONOLOG – nečujan je, neizgovoren, nalazi se u sferi junakove svijesti ili podsvijesti i sadrži njegove misaone, moralne i emocionalne preokupacije. Za razliku od doživljenog govora, unutrašnji monolog teče u prvom licu, iz perspektive lika.
- DOŽIVLJENI GOVOR – prelaz na iznošenje misli i osjećanja književnog junaka (unutrašnji monolog u 3. licu); ovo pripovijedanje teče kao pričanje u 3. licu prošlog vremena ili u trećem licu sadašnjeg vremena (Nečista krv, Mračajski proto).
DIJALOG – razgovor između dva ili više lica; u strukturi dijaloga razlikuju se tri elementa: dijaloški niz (zaokružena dijaloška cjelina koja se ostvaruje u vremenskom periodu ograničenom nekim kompozicionim elementom – scena, situacija, epizodna jedinica, epizoda), dijalaloška sekvenca (čine je dvije replike koje se nalaze u odnosu sadržajno-smisaone uzajamnosti na relaciji pošiljalac – primalac – pošiljalac) i replika (osnovna jedinica dijaloga, jedan član dijaloške sekvence).
POLILOG – razgovor mase, veće ili manje grupe ljudi; poliloške replike nisu usmjerene prema određenom sagovorniku, jer on obično nije uočljiv kao pojedinac, već su podjednako upućene svakom članu grupe.
OPISI
- deskripcija (pejzaž, enterijer, eksterijer);
- narativni (opis zbivanja, ambijenta, likova i atmosfere);
- psihološki (opis psiholoških stanja).
Literarni likovi u djelima Petra Kočića su glavom i bradom njegovi Zmijanjci koje nam je predstavio baš onakvim kakvi su bili i u stvarnom životu, a osim toga, on je opisao i autentične događaje u kojima su bili glavni akteri. Već na pomen Kočića pred našim očima se pokrene defile živopisnih krajiških likova čiji se natmureni i tvrdi izraz lica postepeno preobražava u, čas šeretski, a čas vučji osmijeh. Oni su u svojim gunjevima, šubarama i kaljavim opancima direktno iz divljačnog Zmijanja zakoračili u veliku i ozbiljnu literaturu, gdje ih je Kočićevo majstorsko pero diglo na pijedestal na kojem će ostati za vječnost, bar dok bude trajao srpski jezik. „To su ljudi koji su došli sa dubljeg saznajnog izvorišta, onog koje u seljaku vidi – živomučenika, čoveka u koštacu sa prirodom i društvom, sa sobom u sebi, i sa drugima oko sebe“
I razgrnu pred njom mintane, koliju.
Sofka, zaprepašćujući se, vide kako su samo krajevi kolije i mintana njegovih i to oni uzani porubi, koji se pri hodu lelujaju i vide, kako su samo oni bili opšiveni novom, skupocenom postavom, dok ostala leđa iznutra, cela postava, sva je bila stara, masna; pa čak negde i bez postave sa poispadalim pamukom. A sam on, njegova snaga, prsa, koja su mu sada bila otkrivena, zaudarala su na znoj, hanove, nepresvlačenje, neopranost, masnoću.
Deretić je Stankovića nazvao ,,istinskim modernistom“ u čijim je delima ,,preovladala unutrašnja, psiholoka perspektiva“ i kod koga se završio ,,proces u kome se srpska realistička proza okreće od spoljašnjeg ka unutrašnjem prikazivanju, ka lirskom, impresionističkom stilu“. Bora je prvi naš pisac koji je dao žensku sliku sveta, koji je ženama dao dosta prostora u svom stvaralaštvu. Osim toga, on je ,,nesvesno došao do jednog važnog otkrića moderne književnosti, da su arhaično i moderno tesno povezani“. B. Stanković i P. Kočić, nam se, dakle, ukazuju kao dva najznačajnija srpska pripovjedača s kraja devetnaestog i na početku dvadesetog vijeka. Oni su bili i trajno ostali dva čvrsta i pouzdana stuba, postavljena na ključnom i prelomnom mjestu novije srpske književnosti, preko kojih se uspješno premoštavaju dva vijeka razvoja srpske pripovijetke.
|
